da li je to normalno?

23.07.2015.

……..Pokušavam shvatiti neke stvari……….sebe…Ironično jer ako nisam shvatila i upoznala sebe do sada tada sam….kako bi neki rekli u «blagom « zakašnjenju.
Ali ja vjerujem u onu nikad kasno. Naravno ako se odnosi na ono što meni odgovara.sretan
No dosta…samohvale rolleyes
Ja sam žena u godinama, kada bih trebala biti načisto sa mnogo toga vezanog za život.
Na primjer za muškarce, ljubav, flert……….
Ipak izgleda da sam tu oštećena i moj mentalni sklop nikako da shvati i prihvati neke stvari. Jednostavno mi izgledaju kao sf.
Nikada nisam bila ljepotica za kojom se muškarci okreću, zvižde, uzdišu. Ali – kažem ali, nisam bila nikada dugo sama. Muškarci su mi prilazili. Izlazila sam sa dosta njih. Seks je bio prisutan , ali samo kada sam znala da ga želim.
Prekidi su bili nešto normalno. Pala bi jedna , dvije suze, ali nakon nekoliko dana shvatila bih da se svijet i dalje vrti.
Danas imam godina, toliko i toliko rolleyes, sklop u glavi još je mlad, ali muškarci mi više nisu važni.
Voljela sam supruga. Bila sam mu vjerna iako su mi godili povremeni pogledi. Nečiji smiješak i poziv na kavu. Suprug i obitelj bili su tu i za ostalo je postojao samo smiješak i lijepa riječ – hvala.
Danas , suprug je još tu. Ljubav……?? Više nisam sigurna da znam što je to ljubav prema njemu. . Ostala je navika. Koliko može trajati navika kada nestane povjerenja? Zapravo to se stalno pitam.. Želja za osvetom koju sam osjećala nestala je, jer ga ne volim više……….. A muškarci prolaze kraj mene , smješkaju se i pozivaju na kavu, a ja više ne želim nikoga. Pomalo mi svi liče jedan na drugog…….

........ah, taj pubertet........

02.01.2015.

Cijeli život slušam o životnim fazama. Vjerujete to je dovoljno godina za ponavljanje priča, čak i onih ok, a da ne govorim o rolleyes…….
O tim fazama prvo sam čula od roditelja..pa zatim od nastavnika u osnovnoj…..profesora u gimnaziji ……na faksu.
Teoretski dio u kojem ja prolazim fazu puberteta sa svojom djecom uspjela sam doktorirati…( tri klinca sretan )
Uvijek su priče i iskustva drugih o toj – baš toj fazi – pubertetu – završavale, zaključkom : to je najgora faza, kada je preživiš koliko - toliko zdravih živaca , možeš nastaviti mirnije živjeti yes.

E pa svašta…

Sada mi se čini da moji klinci prolaze moju fazu puberteta.
sretan Zapravo, osjećam se baš tako. Opet tražim sebe. Pokušavam shvatiti svijet oko sebe. Svoje mjesto u njemu. Promjene fizičke i psihičke .
Dok se gledam u ogledalo pitam se : Tko je ova baba? rolleyes
Zatim toj babi okrenem rit i pomislim kako bi mogla malo skoknuti na kavicu u Malu gradsku i porazgovarati sa curkama.. Usput prošetati kroz trgovine i vjerojatno popeglati karticu . Račun ću naravno izgubiti uz put, a ono kupljeno staviti u ormar pa nakon dva – tri dana ono naivno : Joj vidi, potpuno sam zaboravila na ovu košulju… Mogla bi je i probati, možda je još mogu nositi. laze
Jedino mi tu teoriju o ponovnom pubertetu kvare – naravno muškarci cry.
Jer, kada vidim onaj pogled koji bace na mlade puce / a nekima od tih „ mladića „ škembica toliko smeta da ne vide svoje donje atribute kako treba / sve se tope, a umjesto kose čela im se jače zasjaji, leđa isprave…, a
kada ih one ignorirajući prođu - pogledaju prema meni sa pogledom : Uh, kaj me ova baba gleda? ….. odmah padnem u bed i pomislim kako …Zaista mrzim taj pubertet … nut

.........laptop - muškarac?...........

19.11.2014.

Prošle su godine. Zapravo- proletjele su. Djeca su odrasli ljudi koji su se zatvorili u svoj život.
Ostali smo sami . Suprug i ja.
Sami – svatko na svojoj strani stana. U svojoj spavaćoj sobi.
Laptop je postao moj prijatelj, ljubavnik. Njemu pričam svoje tajne. Kada sam tužna slušam muziku, Uz njega se navečer opuštam i uspavljujem. bang
Neko vrijeme mi je išao na živce. Na poslu nekoliko sati uz ekran, tipkovnicu…..
Kod kuće – željela sam od njega pobjeći kao ponekad od ….....no da .
Pitam se …trebam li slaviti dan laptopa umjesto dana muškaraca? cerek Da mu pripremim poklon ukrašen malom seksi mašnicom? rolleyes


Vrijeme rata je bilo teško - za veliki dio nas. Budimo iskreni neki ga i nisu doživljavali kao nešto strašno iako su znali da je tu. Ne na pragu nego u našim životima. Kao i uvijek bilo je i onih koji su koristili gužvu. Da li su to ratni profiteri ili samo sitne duše koje su „ uzmi, što možeš ili koliko možeš „ shvaćale kao dio tradicije, odgoja, nešto normalno. Vjerujem da za njih to i nije predstavljalo tako lošu stvar, kao što su to pojedinci mislili…
Kao što je poznato - mojoj generaciji ili malo starijima ili koju godinu mlađima rolleyes …- na početku rata, kada su naši očevi, supruzi…odlazili na ratište, status nije bio riješen. Bili su dragovoljci.
Nešto tako normalno, bili su to ljudi koji su znali da moraju nešto napraviti… Tako su obitelji osim njih ostajale i bez njihove plaće.
Jedna od njih bila je i moja mala obitelj, nas četvero koji smo kod kuće pokušali prihvatiti stvari kakve jesu. Slušali vijesti, veselili se dobrim vijestima, a kada ih nije bilo , loše smo začinili šalom, igrom… Bila sam ponosna što moja djeca nemaju psihičkih trauma.
Ja……..ja sam gutala. Smijala se dok sam razgovarala sa njima, suprugovim roditeljima, prijateljima. Bilo je to normalno. Danas se nosim sa posljedicama, ali to je moja odluka. Bila sam i sama dragovoljac.
U jednom trenu…… kada sam ostala bez sredstava za život, čula sam da mogu zatražiti pomoć, malu materijalnu …za pokrivanje režija.
Otišla sam na općinu pitati. Pitati sramežljivo, gotovo pokorno…
I gospođa kojoj sam se obratila, pogledala me je preko naočala, na trenutak, kao osoba koju ometam u važnom poslu ……… Pa kaj je vama, vaš muž je još živ. Ako se nešto promjeni , javite nam se….rekla je i nastavila sa poslom kao da nisam prisutna.

I danas kao i prije dvadesetak godina – jer se ništa nije promijenilo - potpuno shvaćam osjećaje ljude koji su prošli ratište, ljude koji ostaju bez posla zbog onih koji stvaraju karijeru i pišu zakone za koje je „normalno“ da ih i krše…pa to je dio naše tradicije, kulture, odgoja…..

Pravo na dostojanstvo …….je precijenjeno……vjerojatno to misle dok odgovaraju na pitanja kao da smo narod bolesnih, ograničenih ljudi koji nisu u stanju shvatiti ništa. Baš poput one gospođe u općini.
Pa ljudi još smo živi, kaj želite više??…..

........Žmirkanje................

18.10.2014.

….Marko, kaj ti je sa očima? Zašto žmirkaš? Nešto ti je upalo u oko?........gledala sam sina zabrinuto… Pobogu, pa tek smo prošli vodene kozice.
Dobro, na sreću već neko vrijeme nema uzbuna, ali ..još nije sigurno…. pomislila sam.
……Tko žmirka? Kaj ti je?.. iznenađeno me je upitao sin.
…… Pa ti?.......O Bože, kaj sam počela ja halucinirati.
Sestra je pogledala brata prvo znatiželjno, a kada je shvatila da ga nervira…počela je otvoreno netremice gledati njegove oči.
….A žmirka, žmirka.vidjela sam!!!....bila je sretna , što mu može udariti kontru.
Joj, daj me ostavite na miru…….odbrusio je , legao na pod i zabuljio u televizor.

Prošlo je nekoliko dana, a Marko je žmirkao sve češće.
Nije to bez vraga, pomislila sam i naravno odvela ga liječniku.
Liječnica je znala da je tata na ratištu, pa je odmah postavila dijagnozu. Dijete treba odvesti na terapiju kod psihologa. To je od stresa.
I…..tako smo moj sin i ja otišli u Klaićevu na razgovor kod psihologa.
Vrlo ljubazna žena sa velikim profi osmijehom. Smirena. Stavila je pred Marka papire i drvene boje i zadužila ga da joj nešto nacrta. Mene je posjela na stolac i započela razgovor o svemu što se događa kod kuće. Razlogu što je Marko tu……..itd….itd.
Moram priznati trudila se je i razgovor se produljio na sat vremena. Zatim smo naručeni na drugi dolazak…..
.Ok, valjda je žena htjela saznati što više da bi mogla raditi sa Markom.razmišljala sam na povratku kući, dok su mi misli letjele i do djece koju sam ostavila susjedi, posla koji moram još obaviti…..Marko je smireno i znatiželjno gledao kroz prozor.
I tako smo mi išli još dva put na terapiju. Marko je sjedio i crtao, a mi razgovarale…
Četvrti put……..No, da………
……… Mislim da bi bilo dobro da uzmete supruga pod ruku i da izađete zajedno nekuda. Trebate se posvetiti jedno drugome…..rekla je gospođa doktor.
…….Ali, moj suprug je na ratištu, rekla sam vam…….bila sam zbunjena.
…….Kada dođe kući. Dolazi na smjenu , zar ne?…………Daaaa, ali ………… bila sam „zblesnuta“.totalno.
Marko je sjedio za stolom i gledao nas. Već više od pola terapije nije crtao, nego napeto slušao što pričamo…….
Dobro, razmisliti ću……..obećala sam doktorici na izlasku.
Hodali smo polako prema tramvaju kada me je sin uhvatio za ruku, zaustavio i širom otvorenih očiju upitao……
Mama, a zašto mi moramo dolaziti u bolnicu?
Ne znam više, zapravo…….odgovorila sam iskreno.
Aaaa………imam jedan prijedlog……..rekao je ozbiljno.
Ok….slušam…
Aaaaa……….što misliš da umjesto u bolnicu drugi put idemo u McDonalds?...pogledao me je sjajnih očiju.
Zastala sam…….a zatim uz smijeh rekla…..Znaš, mislim da imaš pravo. Treba nam više vremena zajedno.

I naravno……..nastavili smo sa terapijom u McDonaldsu nekoliko puta , zajedno sa ostalim malim mušketirima.
I da…sretan
nakon mjesec dana saznali smo istinu o žmirkanju…Od drugog liječnika……. Okuliste. wink



......kada dođe vrijeme.......

14.10.2014.

……..Tako mrzim sklonište..puknucu Trčanje sa troje djece u mraku izaziva mi mučninu.
Osjećam se loše jer im prekidam san, odnosim u mrak i prostor nabijen mirisom vlage i ustajalosti.
Poželjela sam vikati…
Danas smo već tri put trčali sa svojim stvarima u taj mrak. Bili smo umorni, neispavani, nervozni.headbang
…….Ok! Dosta! Ako već moramo biti tu, tada više neću buditi djecu. Neka ovdje prespavaju noć… Bila sam odlučna u tome, a i veći dio susjeda je izgledao mislio isto.
Ovaj put uzeli smo sa sobom jastuke i deke za djecu.
…..Kada smo ih smjestili na željezne viseće krevete, zajedno sa njihovim igračkama, nekome je palo na pamet da i nas odrasle razveseli. Tako su se odjednom našle na improviziranim stolovima kutije sa kolačima, sokovima, a i poneka termosica sa kavom..
Dečki su stajali na vratima, čuvali stražu i komentirali događaje. Čak se čuo i smijeh uz komentare i dobacivanja.
Razgovarala sam sa susjedama, kada je nastala tišina.
Okrenula sam se oko sebe pokušavajući shvatiti što se događa. rolleyes
…….. Hajde pooooolako……šaptale su djevojčice.
…….. No, ovo ćemo zaliti… tiho su govorili susjedi.
Što se događa??......sada sam bila zaista zbunjena jer od djece, visećih ležajeva i polumraka nisam ništa vidjela.
Djeca su se polako počela razmicati. Marko je šapnuo…..Mama gledaj…
Između ležajeva Luka je hodao. Polako. Začuđen ispružio je rukice prema meni, kao da se pita…a zašto si tako daleko? Lagano se njihao, ali koraci su bili sve brži dok uz poklik nije došao u moj zagrljaj.



Skloništem je odjeknuo spontani pljesak i čestitanje…
A moj mali šetač uzeo je komadić čokolade od sestre i bacio se na pod na guzu umotanu pelenama umoran od pothvata.
Bio je to zaista naš najljepši i najduži boravak u skloništu. sretan

Avion! Avion!

13.10.2014.

Listopad……sunčan, vedar ispunjen glasnom igrom klinaca na ulici.
Katarina je otišla sama na trening.
Trenirala je godinu i pol. Bila je najmlađa i najtvrdoglavija u skupini. Tek je krenula u drugi razred i ovo je bio njezin prvi samostalni odlazak na trening…… ali plivanje je bio njezin svijet kojeg se nije željela odreći. Četiri tramvajske stanice do Mladosti izgledale su mi beskrajno daleko… Bila sam zabrinuta i svaki čas izlazila na balkon i provjeravala da li se vraća.
Luka je gledao crtiće, crven u licu od temperature.
Marko je pisao zadaću za stolom, a pogled mu je svaki čas letio prema malim autićima koje mu je tata kupio u Grazu. Autići koji su mijenjali boju na hladnom. ……Uh, baš sam neka mama… pomislila sam i skoro se glasno nasmijala prateći njegov pogled dok sam sama pokušala izgledati strogo….
Autići…..koliko zanimljiviji od rješavanja matematičkih zadataka. rolleyes

Nagnula sam se na stol i još jednom pokušala objasniti zadatak, kada se prolomio glasan, strašan zvuk i tik kraj prozora……. proletio je avion! eek
Skočili smo sa stolica. Luka je problijedio……
Začula sam jako i prestrašeno udaranje u ogradu balkona…..
Ana!.......zvala je susjeda…….
Istrčala sam na balkon. Ulica je bila puna susjeda koji su nervozno stajali, galamili i u nedoumici pokušali shvatiti što se dogodilo.
Aviooon!!! Avion!!!...vikali su klinci gotovo u oduševljenju. ….Ugledala sam Katarinu kako trči prema ulazu… Mama, mama, skoro me je dotaknuo…. vikala je uzbuđeno.
Kako je to moguće? Mi stanujemo u prizemlju, a avion je prošao kraj prozora…….gledala sam susjedu. Ona mene.
I tada sam rekla kao nešto potpuno normalno…… Stara, mislim da moramo uzeti stvari… Kimnula je i pozvala svoju djecu.
Pogledala sam prema Sljemenu. Avion je kružio iznad tornja…
…….Marko uzmi deke. Ja ću Luku……..rekla sam. Katarina još uvijek uzbuđena što ju je avion preletio tako nisko bacila je ruksak sa stvarima i ponosno upitala…… Mama jel ćemo sada u sklonište? …
Nisam trebala odgovoriti jer je sirena počela glasno zavijati….. Rekli su nam da se to može dogoditi, ali ipak……zvuk je bio tako strašan da je istog časa prestala galama djece na ulici i zavladala neka čudna, nervozna, tužna tišina….

Početak......

12.10.2014.

Zvuci crtića odzvanjali su stanom. U našoj jedinoj sobi petero djece je sjedilo na tepihu zabavljeni igrom. Iako različite dobi savršeno su se slagali. Katarina i Lejla su zabavljale Luku pomažući mu da složi kocke, jednu na drugu, a zatim su ih zajedno uz smijeh rušili. Dečki - Marko i Valid kao „stariji i ozbiljniji“ slagali su legiće.
Na tepihu je nicao mali grad iz dječje mašte. Nerazdvojni od prvog dana kada su se upoznali, preko ograde balkona, igrali su se veselo očekujući tortu.
Lukin prvi rođendan. 27.9. 1991.
Naši prvi susjedi i prijatelji sjedili su za stolom. Razgovarali smo uz međusobno zafrkavanje.
Da nije bilo vijesti koje su nas vraćale svako malo u stvarnost bio bi to savršen dan.
…….No susjed gdje je ta domaća?.... upitao je susjed koji zapravo nikada nije konzumirao alkohol.
…Može, daj samo. Danas me nekak želudac boli…. susjeda je uvijek bila za…
Ive ih je pratio u „gošćenju“ , dok je prepričavao svoje životne doživljaje .
...Spremila sam stol i krenula prema hladnjaku. Po tortu, naravno. Djeca su dojurila i brzo zauzela svoje mjesto za stolom.
U taj čas zazvonio je telefon.
…….Opet……rekla sam pomalo mrzovoljno. Volim – njegove - aktivnosti, ali nekak je uvijek bilo posla baš kada …..Ma dobro. Nema se smisla ljutiti, pomislila sam.
Pogledala sam prema Ivanu. Lice mu je i dalje bilo nasmijano, ali oči…..
Znala sam da nešto nije u redu.
…….Oprostite, ja ću vas morati napustiti. Vi samo nastavite. Obavezno napravite dobru fotku….. i ostavite mi malo torte.. rekao je kada je spustio slušalicu, sve uz smiješak kao da je primio pravu vijest.
Pogledom me je pozvao na stranu.
Ana, ja moram ići……Doći će po mene. Treba sa Velebita spustiti ljude koji su pobjegli iz Lovinca. Nemaju snage da se sami izvuku..Ne znam još točno, ali ne znam kada ću doći…
Ok……bilo je sve što sam rekla.
Nakon petnaestak minuta Ivan je poljubio klince. Dao veliku pusu Luki…meni. Mahnuo i nestao iza vrata.
Ja sam mirno upalila svjećicu na torti i stavila je na stol. Luka je puhao u svjećicu dok su mu drugi pomagali uz odobravanje, navijanje i smijeh. Stajao je na stolici ponosno dok je gledao ugašenu svjećicu.
…..Evo tanjur za tatu….rekla je Katarina i odnesla krišku torte u hladnjak…


<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.